Gdje će vaše plastično smeće otići sada kada ga Kina ne želi? Facebook Twitter Flipboard E-pošta 13. mart 2019. 4:28 popodne ET

Plastično smeće iz Trader Joe'sa i AARP kartica vire iz brda plastičnog smeća koje se gomila u Indoneziji.

To je znak nove globalne dileme: šta bi bogate zemlje trebalo da rade sa svojim plastičnim otpadom sada kada ga Kina više ne kupuje?

Godinama je Amerika Kini prodavala milione tona iskorištenih čaša za jogurt, posuda za sokove, boca šampona i drugih vrsta plastičnog smeća da bi se reciklirali u nove proizvode.

I nisu samo SAD Oko 70 posto svjetskog plastičnog otpada otišlo je u Kinu – oko 7 miliona tona godišnje.

Brojni kineski milioneri iskovani su kako su poslovi reciklaže počeli i procvjetali. Naravno, platili su svjetsko plastično i papirno smeće, ali su zaradili daleko više novca od njegove prerade i prodaje dobivenih sirovina.

Ali prošle godine kineska vlada bacila je bombu na svjetski posao recikliranja: smanjila je gotovo sav uvoz smeća. A sada se mnogo te plastike šalje u druge zemlje koje nemaju kapacitet da je recikliraju ili odlože na siguran način.

Da bismo razumjeli trenutnu situaciju, moramo se vratiti nekoliko decenija unazad.

Milijarder je rođen

1995. Zhang Yin je pokrenuo kompaniju za reciklažu papira u Kini pod nazivom Nine Dragons. Ona će postati prva kineska milijarderka. Kina je željela da se otpadni papir i plastika recikliraju u više proizvoda, a Yin je zauzeo tržište.

Martin Bourque vodi jednu od najstarijih operacija recikliranja u SAD-u kao dioEkološki centaru Berkeleyu, Kalifornija. "Postojali su brokeri koji su išli širom svijeta i kupovali svaki komad plastike koji su mogli pronaći i plaćali za to najviše dolara", kaže on.

Postojala je i ova briljantna taktika za povećanje profita: luke na zapadnoj obali SAD bile su pune praznih kineskih brodskih kontejnera koji su došli da isporuče robu američkim potrošačima. „Tako da je imalo puno smisla poslati [otpad] kroz luku u praznom brodu koji se ionako vraćao nazad“, kaže Bourque.

Za američke reciklere to je bio previše dobar posao da bi ga propustili. Mnoge vrste plastike - kese, čaše, plastična folija, tanki film - gumiraju mašine za sortiranje u centrima za oporavak materijala u SAD-u i gotovo da nemaju nikakvu vrijednost za reciklere.

Stručnjak za otpad Joe Dunlop u postrojenju za oporavak materijala u okrugu Athens-Clarke u blizini Atene, Džordžija, objasnio je problem. Transportne trake isporučuju tone smeća svakog sata, a magneti koji preusmjeravaju metal i papir idu u kante za recikliranje. Neka plastika se također odlaže, ako se može reciklirati - na primjer, boce. Ali ostalo, poput kutije prekrivene plastičnom folijom - tanki fleksibilni listovi plastike - nije lako reciklirati.

On izvlači komad kartona veličine 2-metra-kvadrata iz gomile smeća od 10 stopa. "Kartonska kutija umotana u naš No. 1 kontaminat, film plastiku," kaže on. "To je jednostavno loše. Šta je tako strašno u kartonskoj kutiji da su morali da odu i urade joj ovo?"

Kombinacija kartona i plastike je prvobitno sadržavala pića, kaže on, "ali da li ste ikada morali da raspakujete kontejnere? To je bol u guzici."

Dunlop kaže da je mnogo te plastike beskorisno kada je riječ o recikliranju u Sjedinjenim Državama. Uglavnom je završavao na deponijama sve dok nije došla Kina.

Kina je imala dovoljno kapaciteta za rukovanje plastikom i mnogo jeftinih radnika za razvrstavanje materijala koji se može reciklirati od onih koji se ne mogu reciklirati. Do 2016. SAD su skoro izvozile700.000 tona godišnjesamo u Kinu. Sveukupno, Kina je uvezla 7 miliona tona iz cijelog svijeta.

Prije otprilike pet godina, kineska vlada je počela da brine o tome da će svo ovo smeće doći. Mnogo plastike je bilo kontaminirano stvarima koje su otežavale i skupljale recikliranje – papir, otpad od hrane, plastični omot (koji se ne može reciklirati). A dio plastike je bilo teško reciklirati i stoga nije isplativo uvoziti.

Štaviše, mnogo plastike se ušunjalo ilegalno, bez dozvola. Ovi-po{2}}noćni recikleri su bacali stvari koje nisu mogli reciklirati, uzrokujući zagađenje na kopnu i u vodenim tokovima.

U stvari, Bourque je zapravo pratio dio plastičnog otpada iz svoje operacije u Berkeleyu. 2016. godine zakopao je GPS transponder u jednu od svojih bala papira i plastičnog otpada iz Ekološkog centra. Posrednici otpada su ga kupili. Pratio je elektronske signale transpondera do grada u Kini. Bourque je potom kontaktirao lokalne stanovnike kako bi dokumentirao šta mu se dogodilo. Izvijestili su Bourquea šta su vidjeli.

„Ono što smo pronašli potvrđuje neke od naših najgorih noćnih mora: bacanje u lokalni kanjon materijala koji nisu mogli reciklirati, plastiku na poljoprivrednom zemljištu ugrađenu u tlo obližnjih polja kukuruza“, kaže on.

Kina kaže ne

Dakle, kineska vlada se razbila.

Vlada je 2017. počela znatno smanjivati ​​uvoz plastičnog smeća. Onda velika bomba: u januaru 2018. zabranio je skoro sav uvoz. Prošle godine Kina je zauzela manje od 1 posto od ukupnog broja u 2016. godini.

To znači da ogromna količina plastike traži mjesto za odlazak. Posebno, kaže Bourque, u zapadnim SAD-ima, gdje su zajednice u velikoj mjeri ovisile o kineskoj trgovini.

„Mnogo toga se skladišti“, kaže on. "Znate, ljudi koji imaju skladišni prostor." Mnoge zajednice — kaoEugene, Ore. — privremeno prestao da skuplja stvari kao što su posude za jogurt i boce šampona koje su nekada išle u Kinu.

Keefe Harrison vodi neprofitnu organizaciju pod nazivomPartnerstvo za reciklažukoji radi na poboljšanju stope recikliranja. Ona kaže da više plastike u SAD-u sada završava na deponijama ili se spaljuje, što stvara zagađenje. I ona kaže da konfuzija obeshrabruje potrošače. „Veoma je teško uključiti i isključiti reciklažu“, kaže ona. „Ne možete svojim građanima reći 'Danas smone reciklirajuviše, ali sljedeće sedmice počet ćemo ponovo.' "

Harison kaže da ako će recikleri u SAD-u pokupiti zastoj, potrebna im je pomoć. Kao prvo, treba im više dobre, vrijedne plastike – boce i kade poput onih u kojima dolazi deterdžent, na primjer, koje je lakše reciklirati u sirovu plastiku koju mogu preprodati u SAD-u „Istina je da samo polovina Amerikanaca može reciklirati kod kuće jednako lako kao da nešto baci“, kaže ona. "Dakle, to je prvi korak koji moramo popraviti."

Nove destinacije

U međuvremenu, pošiljke plastičnog otpada u druge zemlje jugoistočne Azije su naglo porasle. Izvoz iz SAD-a u Tajland skočio je skoro 7.000 posto u jednoj godini. Malezija je porasla nekoliko stotina posto. Te su brojke pale u 2018. nakon što su te zemlje smanjile uvoz.

Stiv Wilson je aktivista za zaštitu okoliša i snimatelj dokumentarnih filmova koji radi na projektu o otpadu pod nazivomPriča o stvarima. Takođe je radio sa ekološkom grupom Ecoton u Indoneziji, još jednoj velikoj zemlji uvoznici. Wilson je posjetio grad u blizini fabrike za reciklažu u gradu Surabaya. Postrojenje uzima papirne bale pomiješane sa plastikom.

„Tu plastiku odvaja fabrika papira“, kaže on. "Odlaže se u susjednu zajednicu, a onda je jedini način da ga se riješite da ga otvoreno spalite. Također se koristi kao gorivo za kipuću vodu za pravljenje tofua u malim fabrikama tofua svuda unaokolo. ... Ovim (su) pogođeni zrak, voda i zemlja."

I on je taj koji je dokumentovao jedinstvene američke artikle koji ukazuju na to odakle dolazi mnogo smeća - "Kao AARP kartice sa imenima na njima. Dakle, očigledno znate odakle to dolazi."