Ko je konačni pobjednik na tržištu biorazgradive plastike od 100-milijardi?

Sve što je u stvarnosti razgradive plastike preneseno je na tržište kapitala bez ikakvog popusta. Cijene dionica vodećih kompanija kao što su Jinfa Technology, Jindan Technology i Hengli Petrochemical su doživjele duboku korekciju.

Zbog unutrašnjih i vanjskih poteškoća, kada se jednom dala velika nada u tržište od 100 milijardi, čini se da vlada tišina. Što se tiče trenutne situacije u industriji biorazgradive plastike, čini se da je učiteljica Ma najbolji način da to opiše:

Dugoročno mora biti dobro, kratkoročno je veoma teško, srednjoročno je teže.

Vrijednost biorazgradive plastike proizlazi iz opasnosti konvencionalne plastike.

Statistike pokazuju da su ljudi između 1950. i 2015. godine proizveli 8,3 milijarde tona plastičnih proizvoda, što bi zajedno stvorilo planinu visoku 5.680-metara.

Većina ove plastike je napuštena ili zakopana na deponijama, gdje je obično potrebno 200 do 700 godina da se razgradi, oslobađajući otrovne tvari koje mogu naštetiti cijelim ekosistemima.

Plastika ostavljena na zemlji oštećuje strukturu tla i erodira ekologiju tla, čineći tlo manje produktivnim i dodatno ugrožavajući sigurnost hrane.

Plastični otpad koji završi u okeanu formira mikroplastiku. Istraživanja sada sugeriraju da bi mikroplastiku teoretski mogli apsorbirati ljudi kroz gastrointestinalni sistem, na kraju izazivajući imunološki odgovor i utječući na zdravlje tjelesnih ćelija.

Prema studiji objavljenoj u časopisu Science u julu 2020., svijet trenutno proizvodi 380 miliona tona plastičnog otpada svake godine, od čega oko 11 miliona tona završi u okeanima. Ovim tempom će do 2040. godine oko 710 miliona tona plastike biti pušteno u prirodu, uključujući 29 miliona tona u okean, što je ekvivalentno 50 kilograma plastike na svaki metar svjetske obale, zamislite sami.

Evropa je bila prva zemlja koja je oglasila alarm zbog plastike.

Još prije 20 godina Irska, Italija i druge zemlje uvele su "plastične restrikcije", a Kina od 2008. promovira plaćenu upotrebu plastičnih vrećica za kupovinu, ali je intenzitet i pokrivenost vrlo ograničena. Sve do posljednjih godina, kako je globalno suzbijanje plastike eskaliralo, eskalirala je i Kina.

U proteklih pet godina, više od 60 zemalja je uvelo zabrane ili poreze na plastiku za jednokratnu{1} upotrebu, prema statistici IEA, dok su velike ekonomije poput Evropske unije, SAD-a i Kine nadogradile "ograničenja plastike" na "zabrane".

Evropska unija je u julu 2020. godine najavila namet na plastičnu ambalažu, sa nametom od 0,80 eura po kilogramu plastičnog otpada. Od 1. januara 2021. godine ne-nerazgradive plastične vrećice za kupovinu neće se koristiti u cijeloj zemlji, a ne-nerazgradive plastične slamke za jednokratnu upotrebu bit će zabranjene u ugostiteljstvu, prema smjernici koju je izdala Kina o daljem jačanju kontrole zagađenja plastikom.

Kako je Kina najveći svjetski proizvođač plastike i snabdjevač velikim svjetskim potrošačkim tržištima kao što su Europa i Sjedinjene Države, proces zamjene biorazgradive plastike će donijeti ogroman prostor za rast domaćih poduzeća.

Podaci Odbora za recikliranje plastike Kineskog udruženja za plastiku pokazuju da je 2020. ukupna potrošnja plastike u Kini 90,877 miliona tona, čak i ako je samo 10% budućnosti razgradljivom zamjenom plastike, onda tržište u razmjeru od najmanje 100 milijardi.

Razgradivi materijali uglavnom uključuju plastiku na bazi škroba{0}}, PLA, PBAT, PBS, PHA i druge kategorije. Prema podacima Zhian Consultinga, plastika na bazi skroba-, PLA, PBAT su najvažnije tri vrste, koje čine 38,4%, 25,0% i 24,1% proizvodnih kapaciteta u 2019. godini, što čini skoro 90% ukupno.

Vrijedi napomenuti da iako plastika na bazi škroba{0}} sada zauzima najveći udio, ona ima slabe izglede zbog svojih nedostataka u performansama. PLA i PBAT imaju najviše prostora za razvoj. Trenutno su kapaciteti razgradive plastike u globalnom planiranju uglavnom ove dvije vrste.

Godine 2020., kineski godišnji proizvodni kapacitet PBAT-a i PLA-a iznosi oko 300.000 tona odnosno 100.000 tona, što čini oko polovinu globalnog proizvodnog kapaciteta. Očekuje se da će do 2025. godine godišnji proizvodni kapacitet PBAT-a i PLA dostići 7 miliona tona odnosno 1 milion tona, što predstavlja više od dvije-trećine globalnog proizvodnog kapaciteta.

Ali istina je i da je 2021. godine korišteno samo 40 posto domaće biorazgradive plastike. Drugim riječima, velika slika na papiru nema odjeka u stvarnosti.

Troškovi su osnovna barijera koja ograničava popularizaciju nove tehnologije ili novog proizvoda. Osnovni razlog zašto su fotonaponske, vjetroelektrane, litijumske baterije i druge nove energetske industrije danas toliko popularne je taj što su u protekloj deceniji ostvarile preskok u smanjenju troškova.

Prije deset godina referentna cijena električne energije za domaće fotonapone iznosila je 1,15 juana/KWH, što je mnogo više od cijene toplotne energije. U 2020. ponderisana prosječna cijena električne energije za projekte PV licitacije pala je na 0,372 juana/KWH, bez toplotne energije. Između 2010. i 2020., globalna prosječna cijena litijum{7}}jonskih baterija pala je sa 1100 USD/kWh na 137 USD/kWh, što je pad od skoro 90%.

Komercijalno širenje biorazgradive plastike je zarobljeno u troškovima.

U 2021. ukupna cijena tradicionalne PE/PP plastike je između 7000-8500 juana/tona, cijena PET-a je 5000-6000 juana/tona, dok je cijena PBAT-a u razgradivoj plastici oko 20 000 juana/tona, a cijena PLA je viša, 00 juana/tona.

Za terminal, ako trgovac koristi razgradivu plastiku, trošak se direktno povećava za faktor dva.

Uzmimo za primjer slamku od 23-24 cm, cijena tradicionalne PP je 0,05 juana/korijenu, papirne slamke je 0,1 juana/korijenu, PLA je 0,2 juana/korijenu. Cijena PLA je dvostruko veća od papirne slame i četiri puta više od PP. Nakon implementacije "zabrane plastike", preduzeća će, naravno, prvo birati jeftinije papirnate slamke, a tržište razgradive plastike teško je u potpunosti otvoriti.

Cijena je visoka, što se odražava u svakom linku.

Na ručnom nivou, za jednu tonu proizvodnog kapaciteta PBAT potrebno je 16-20 radnika, dok PE (polietilenska plastika) treba samo 4 radnika; Što se tiče troškova opreme, investicija PBAT-a po toni je oko 4000 juana/tona, dok je investicija PE po toni samo oko 1400 juana/toni. Što se tiče potrošnje energije, prema EIA podacima kompanije Ruifeng High Materials, cijena vode, struje i plina za jednu tonu PBAT-a je 712 juana/toni, dok je cijena PE manja od 600 juana/toni.

Najveći trošak su sirovine.

Uzimajući za primjer PBAT sa najagresivnijim planiranjem kapaciteta, cijena sirovina čini više od 70%, među kojima su PTA, AA i BDO najvažniji. Koeficijent cjenovne elastičnosti PBAT-a za ove tri sirovine je oko 0,4.

U 2021. cijena BDO-a je porasla. Početkom godine cijena je bila oko 12.600 juana/tona, a do kraja godine je porasla na 31.000 juana/tona, što je povećanje od skoro 150%, što je zadalo udarac PBAT-u u fazi smanjenja troškova. Profit nekih preduzeća je obrnut, a najveći gubitak je oko 2.000 juana po toni, tako da nema podsticaja za početak rada.

Prema medijskim izvještajima, nadležna nacionalna ministarstva i organizacija industrijskog udruženja BDO nedavno su održali koordinacioni sastanak sa PBAT preduzećima i sve strane su postigle konsenzus, a BDO preduzeća su se složila da daju profit PBAT preduzećima.

Politička intervencija je dužna da ublaži pritisak troškova na povezana preduzeća, ali cijena je na kraju određena ponudom i potražnjom na tržištu.

Kao što je već spomenuto, u Kini je planirano 7 miliona tona proizvodnog kapaciteta PBAT-a. Prema računici da 1 tona PBAT-a troši 0,43 tone BDO-a, samo za novi proizvodni kapacitet potrebno je 3 miliona tona BDO-a. Poređenja radi, trenutni ukupni domaći proizvodni kapacitet BDO iznosi samo 2,34 miliona tona godišnje. Iako je plan proširenja od skoro 6 miliona tona godišnje pokrenut 2021. godine, ciklus proširenja BDO je oko 2 godine, a ovaj kapacitet neće biti pušten u velikom obimu najranije 2023. godine.

Još vrijednije pažnje je da je sva domaća upotreba proizvodnje acetilena kalcijum karbida BDO, u pozadini politike "dvostruke kontrole potrošnje energije", ograničena proizvodnja poduzeća kalcijevog karbida postala je norma, budući izlaz može držati korak s velikim znakom pitanja.

Uzimajući u obzir različite faktore, proces smanjenja troškova razgradive plastike koju predstavlja PBAT je spor i dug, a nesmanjenje cijene će direktno inhibirati dugoročnu-potražnju, tako da je u osnovi nerealno očekivati ​​količinu u kratkom vremenu.

Biorazgradiva plastika je visok stepen homogenosti industrije, sva konkurencija će koštati oko ove teme, buduća industrija će biti u "konkurencija - autora na - porast potražnje - konkurencija - zatim autorska cijena" u ciklusu iteracije, sve dok teorija aproksimacije troškova proizvodnje, ili u mjeri u kojoj potražnja ne zadovolji potražnju na tržištu.

Nakon runde miješanja, većina proizvođača će biti eliminirana sve dok industrija ne formira oligopolski obrazac. Da budemo jasni, cjenovna konkurencija će postati žešća kako kapaciteti rastu u cijeloj industriji.

Intenzitet ulaganja u jednu proizvodnu liniju PLA od 100.000 tona trebao bi biti najmanje 1,5 milijardi juana. Deprecijacija samo cene PLA dostiže oko 1.500 juana po toni. Sa kontinuiranim padom cijene, pritisak ovog krutog troška će se stalno povećavati.

Prema prethodnom gubitku od 2000 juana po toni, gubitak proizvodne linije od 100 000 tona je 200 miliona juana. Ako se proizvodni kapacitet poveća na 500.000 tona u kasnijem periodu, gubitak će dostići milijardu juana. Ovo je previše za većinu kompanija u industriji da podnese, a kompanije sa slabom sposobnošću kontrole troškova moraju konačno predati tržište.

Integrisano poslovanje ima više troškovne prednosti, a konačni pobjednici će se roditi u tim preduzećima.

U PLA polju, Kingdan Technology je najimpresivnija.

Lanac PLA industrije od vrha do dna je kukuruzna-laktat-laktid-polimliječna kiselina (PLA). Trenutno, -proizvodnja PLA od strane domaćih preduzeća uglavnom je zaglavljena u vezi sa laktidom. Jindan Technology i Univerzitet Nanjing su sarađivali i konačno se uspješno razvijali nakon 5 godina. Godine 2021, Jindan Technology je na interaktivnoj platformi objavila da je proizvodna linija kompanije Lactide projekta uspjela stabilizirati proizvodnju laktidnih proizvoda u skladu sa zahtjevima dizajna, te je kompanija postala jedino preduzeće u industriji sa rasporedom cijelog industrijskog lanca.

Trenutno je proizvodni kapacitet laktida Jindan Technology 10.000 tona godišnje, a PLA tržišna prodajna cijena je preko 30.000 tona po toni. Izračunato sa 30% neto profitne marže, ovaj dio proizvodnih kapaciteta će kompaniji donijeti neto profit od 90 miliona juana, što je veliki porast u poređenju sa skalom neto profita od 118 miliona juana u 2020. Uz to, Jindan planirani PLA proizvodni kapacitet od 100.000 tona godišnje se očekuje da će u potpunosti biti pušten u rad, 202 godine.

Nakon potpune lokalizacije laktida, fokus troškovne konkurencije domaćih preduzeća biće prebačen na polje mliječne kiseline gdje je značajniji efekat uzvodne skale. Investicioni trošak po toni PLA je oko 5.000 juana, dok je cijena mliječne kiseline oko 6.000 juana. Ekonomija se može odraziti tek kada obim proizvodnje dostigne 100.000 tona. Stoga, prva velika-poduzeća za proizvodnju mliječne kiseline imaju više prednosti.

Jindan Technology je najveće domaće i drugo po veličini poduzeće za proizvodnju mliječne kiseline na svijetu. Trenutno ima kapacitet proizvodnje mliječne kiseline od 105.000 tona godišnje, što čini više od 60% domaćeg tržišta. Sa produbljivanjem procesa smanjenja troškova industrije, konkurentnost Jindan tehnologije u PLA polju će biti sve značajnija.

Uprkos planiranom kapacitetu od nekoliko miliona tona u PBAT sektoru, nekoliko kompanija je vertikalno integrisano za proizvodnju BDO.

Hemijski gigant Wanhua Chemical je jedan, ali kompanija trenutno ima samo 100.000 tona BDO kapaciteta i 60.000 tona PBAT kapaciteta. Čak i ako proizvodnja bude puštena u rad, novi učinak neće imati mnogo uticaja na godišnji prihod kompanije od 100 milijardi jela. Ključno je fokusirati se na to da li će kompanija imati veće akcije u kasnijem periodu.

Biorazgradiva plastika danas izgleda kao fotonaponska jedinica prije jedne decenije.

Izgledi su beskonačni, ali industrijalizacija je bila zaglavljena zbog cijene, politika je visoko podržana, poslovna zajednica će odmah povući eksploziju kapaciteta.

Prema podacima koje je dao CITIC Securities, veličina domaćeg tržišta razgradive plastike neće premašiti 3 miliona tona do 2025. godine, dok samo PLA i PPAT trenutno planiraju više od 8 miliona tona.

Cao Renxian je jednom opisao fotonaponsku industriju kao: "Ovo je maraton, ključ je ko može zadnji."

U protekle dvije decenije, mnoga velika i mala fotonaponska preduzeća su osuđena na propast ili oslabljena. Pokušali su da preuzmu tržište sa skalom kapaciteta bez troškovnih prednosti, da bi sami bili zarobljeni. Neke od današnjih agresivnih ekspanzija u industriji biorazgradive plastike vjerovatno će ponoviti istu sudbinu, postajući mučenici industrijske revolucije.

Pročitajte ovo, shvatićete sofisticiranost i pragmatizam ovog starog hemijskog preduzeća Wanhua, oni nisu najbrži, ali su možda i najdalje.