Istorija plastičnih kesa

Cybertron je otkrio plastičnost nitroceluloze, a stvari koje je napravio još uvijek su bile nepropusne. Koristio ga je da napravi neke prelepe činije za pirinač, šolje, flaše i čajnike. Divio se njegovim remek-djelima i napisao je pismo svom prijatelju, čuvenom naučniku Faradeju. Nažalost, Faraday nije mario sve dok se nije pojavio fotograf. Fotograf Alexander Parks ima mnogo hobija, a fotografija je jedan od njih. U 19. stoljeću ljudi nisu mogli kupiti gotove-fotografije i hemikalije kao danas, a često su morali napraviti ono što im je potrebno. Dakle, svaki fotograf mora biti i hemičar.

"Predak" ovog magičnog materijala je najzastupljenija celuloza u biljkama.

Godine 1845., kada je hemičar Sebtan, koji je živio u gradu Baselu u sjeverozapadnom dijelu Švicarske, eksperimentirao kod kuće, slučajno je udario o sto s koncentriranom sumpornom kiselinom i koncentriranom dušičnom kiselinom. Žurno je podigao ženinu kecelju da obriše sto. Miješana kiselina. Nakon užurbanosti, okači kecelju na šporet i ispeče je. Neočekivano, kecelja zalupi i izgori, i istog trenutka postaje pepeo. Cybertron se vratio u laboratoriju s ovim "značajnim otkrićem" i ponovljenim "nesrećama". Nakon mnogih pokušaja, Cybertron je konačno pronašao razlog: glavna komponenta originalne pregače bila je celuloza, koja je bila u kontaktu sa mješavinom koncentrovane dušične kiseline i koncentrirane sumporne kiseline kako bi se formirao nitrocelulozni ester, koji je kasnije naširoko korišten u nitrocelulozi. .

Jedan od materijala koji se koristi u fotografiji je "pamuk", koji je rastvor "nitroceluloze", odnosno rastvor nitratne celuloze u alkoholu i eteru. Korišćen je za lepljenje fotoosetljivih hemikalija na staklo kako bi se napravio ekvivalent današnjem fotografskom filmu.

Tokom 1950-ih, Parks je razmatrao različite načine rukovanja pamukom. Jednog dana je pokušao da pomeša pamuk sa kamforom. Na njegovo iznenađenje, miješanje je proizvelo fleksibilan materijal koji se mogao savijati. Parks je supstancu nazvao "Paxin", koja je bila najranija plastika.

Parks je koristio "Paxin" za izradu raznih predmeta: češljeva, olovaka, dugmadi i nakita. Međutim, Parks nije baš poslovno svjestan i izgubio je novac na vlastitom poslovnom poduhvatu. U 20. stoljeću ljudi su počeli istraživati ​​nove namjene plastike. Gotovo sve u porodici može se napraviti od neke vrste plastike.

Nastavite da razvijate rezultate Parkova i profitirajte od toga i prepustite to drugim izumiteljima. John Wesley Hayat, štampar iz New Yorka, vidio je ovu priliku 1868. godine, kada se kompanija za proizvodnju bilijara-požalila na nedostatak slonovače. Hayat je poboljšao proizvodni proces i dao novo ime za "Paxos" - "Civil" (lažna slonovača). Dobio je gotov-tržište od proizvođača bilijara i ubrzo napravio razne proizvode od plastike.

Rana plastika je bila sklona vatri, što je ograničilo opseg proizvoda koji su se koristili za njihovu proizvodnju. Prva plastika koja uspješno podnosi visoke temperature je "Beckerett". Leo Beckland je dobio patent 1909. godine.

Godine 1909, Baeland iz Sjedinjenih Država prvi je sintetizirao fenolnu plastiku. Tridesetih godina prošlog vijeka uveden je najlon i nazvan je "kombiniran ugljem, zrakom i vodom, tanji od paukove svile, tvrđi od čelika i superiorniji od svile". Njihova pojava je postavila temelje za pronalazak i proizvodnju raznih plastičnih masa. Zbog razvoja petrohemijske industrije u Drugom svjetskom ratu plastične sirovine zamijenile su ugalj naftom, a brzo se razvijala i industrija plastike.

Plastika je vrlo lagana tvar koja se zagrijavanjem na vrlo niskoj temperaturi može omekšati, a može se napraviti u različite oblike po želji. Plastični proizvodi su šareni, lagani, ne boje se pada, ekonomični i izdržljivi. Njegov izgled ne samo da je unio udobnost u život ljudi, već je uvelike promovirao razvoj industrije.